Ministranti – «prva pomoć» i poslužitelji oko oltara

Ministranti (lat. ministrare – služiti; minister – služitelj) su najsažetije kazano pomoćnici svećenicima kod oltara. Ministraraju redovito djeca od prve pričesti pa do osobne odluke odraslih da više ne žele biti ministranti.Kod nekih se dogodi da prestanu ministrirati u četrdesetim godinama. Pri služenju ministranti imaju i svoju posebnu odjeću, svoje simbole i znakove, svoje molitve, pogotovo molitve prije i poslije mise. Zaštitnik ministranata je sv. Tarzicije, rimski dječak i mučenik iz 3. stoljeća.

Ministranti su najvjernije, najpouzdanije osobe svećenika, ali i vjernika u crkvi. Možemo ih nazvati osobama prve pomoći, jer su u crkvi, u župskoj zajednici uvijek prvi pri ruci, prvi da priteknu u pomoć. Od pomoći su kod svečanih liturgija i misnih procesija (nošenje križa, svijeća, svete vode, kadionika i tamjana, misala, misnih darova, vode i vina…) i redovito poslužuju kod misa. Ministranti često imaju ulogu lektora, čitaju čitanja, molitvu vjernika ili druge molitve za vrijeme bogoštovlja. Uz redovno posluživanje za vrijeme euharistije ili drugih sakramenata, posebno krštenja, ali i krizme, ukopa ili raznih pobožnosti (Put križa, klanjanje, krunica…), blagoslovina (blagoslov polja, obitelji i domova) ministranti su najčešće prvi od pomoći svećenicima (župnicima, kapelanima, misionarima) i u bezbroj drugih uslužnih poslova, od domaćinstva do popunjavanja matica i drugih povjerljivih poslova.

Ministrantima najbolje odgovora riječ služitelji. U Matejevu evanđelju, vrijedno je prisjetiti se, Isus upozorava svoje učenike da se ne prepiru za prva mjesta, nego da onaj tko želi biti prvi bude poslužitelj, ministar/ministrant svima (usp. Mt 23,12). I sveti Franjo Asiški svojoj braći nije dopustio da poglavare nazivaju drugim imenom do ministri – sluge i služitelji.

Mnogi od onih koji su krenuli da postanu franjevci, svećenici, časne sestre, svoj su poziv prepoznali dok su služili kod mise, kao ministranti. U tim prvim koracima i gestama oko oltara učili su svoje prvo ophođenje sa svetim prostorom, sa svetim uopće. Ondje su počeli razmišljati o dalekom Bogu i bliskom Isusu, o smislu postojanja, težini i radosti života, ondje su kroz Isusove usporedbe i dobre propovijedi formirali svoje savjesti, učili se osjećaju krivnje i odgovornosti, milosrđu i zahvalnosti. Ondje su najranije osjetili svu dosadu rutine obreda i prazninu koje mogu imati i najsvetije riječi, kao i dosljednost ili licemjerje svećenika. Ministrantska služba je nekima ostala temelj vjere na koji su kasnije izgrađivali svoj život, a neki, nažalost, s prestankom ministrantske službe prestali su i sa svakim zanimanjem i za vjeru i za zajednicu vjernika.

Ministrantska služba sastavljena je od naočigled malih i sitnih poslova, ali upravo se u njima ogleda veličina osobe da se u tim neznatnim, zatajnim i drugima često nevidljivim uslugama upotpunjuje proslava Boga i čini skladnijim ljudsko molitveno zajedništvo. Osim služenja kod oltara u ministrantskoj skupini uči se prvim molitvama, uči se razgovarati, raditi i igrati u timu; uči se samopoštovanju, suočavanju sa svojom važnošću, uči se svladavati povrijeđenost, neprimijećenost, zapostavljenost, uči se nositi pohvale i biti zahvalan.

Ministranti su disciplinirani vjernici, spremni i na veća odricanja, jer često, i ne samo nedjeljom, dok su drugi slobodni, idu na izlete ili se igraju, ministranti su na službi u crkvi. Ministranti su mala zajednica koja se formira u prijateljsku zajednicu Isusovih učenika koji se druže i izvan crkve, koji su uzorni u školi, u igri, koji pomažu onima koji su bolesni, osamljeni, kojima nema tko pomoći. Oni su prvi i u organiziranju raznih priredbi u župi (adventske, božićne, pokladne, uskrsne priredbe, doček sv. Nikola, Tri kralja i sl.). Oni su prva pomoć i prvi Isusovi služitelji.

Minisrtanti u našoj misiji:

Marko Ravlić, Toni Čelan, Jure Tarle, Stipe Tarle, Filip Gubić, Marko Perković, Maja Škrapić, Nikolina Udovičić, Karlo Pleić, Noa Antić, Jakov Marić, Gabrijel Božić, Matej Banović.